2018-03-05 14:38:51

Pismo roditelja

 

       

 

Poštovani roditelji,

od početka školske godine, kada je nastava ujutro, pet dana u tjednu gledam prizore dovoženja djece ispred škole. Gledam i šutim. Ali potaknut prizorima od 20.veljače koji su prelili čašu mojeg strpljenja, šutjeti više ne mogu i neću.

Potpuno sam svjestan da ne mogu, niti uostalom to i želim, nametati bilo kome kako će živjeti, ponašati se i odgajati svoju djecu. To je vaše osobno pravo i stvar svakog pojedinca i obitelji. Ali samo do trenutka dok to vaše pravo ne počne ograničavati moju slobodu kretanja i mojeg djeteta s posebnim potrebama.

 

Ako bilo tko misli da je privilegija što mene i moje dijete čeka parkirno mjesto ispred škole, s velikim zadovoljstvom ću tu privilegiju i prepustiti. Ali morate biti svjesni da s tom „privilegijom“ u paketu ide i invaliditet mojeg djeteta.

Ne mogu shvatiti koliko bezobziran i egoističan moraš biti da parkiraš automobil na jasno označenom mjestu za osobe s invaliditetom. I ne samo to. Škola si je dala truda pa na zidu još stoje i registarske oznake automobila koji tu smiju biti parkirani. Ali ne, ljudski komfor i bezobzirnost očito nemaju granica. Ukoliko možda ne vjerujete u ove ovdje napisane riječi, slobodno pitajte ravnateljicu. Dva puta smo gđa. Gašljević i ja svjedočili tome. A koliko puta sam s domarom Franjom tražio ljude po školi neću ni brojati. Zadnji put 15.2. Kada se na to mjesto, koje li ironije, parkirao tata iz Tonkinog razreda.

Ali ovo je tek početak. Sada dolazimo do srijede 20.2. I puno takvih dana prije toga. Kada je uopće nemoguće ući u školsko dvorište. Ponovno, ako ne vjerujete meni, pitajte prof. Badurinu i prof. Firšta. Oni su svjedočili da sam morao parkirati na Strmoj cesti i trčati s Tonkom na rukama u školu, da ne zakasnimo na nastavu. Nikada, ali zaista nikada, neću razumjeti zašto morate iskrcavati vašu zdravu djecu, koja Bogu hvala mogu hodati, u školskom dvorištu. A onda još nakon što djeca izađu iz auta, svjedočimo prizorima grljenja, mahanja, opraštanja kao da odlaze na 4-godišnji studij u Ameriku a ne na 4-satnu nastavu. O čekanju (gledanju) dok djeca fizički ne uđu u školu iluzorno je trošiti riječi. Zaista ne znam što mislite gdje će dijete otići? Za to vrijeme, mi, koji na žalost, moramo ući u školsko dvorište stojimo, čekamo, gledamo i ne vjerujemo. O psovkama, srednjim prstima, prijetećim pogledima kada upozorite ljude da ovdje ne bi trebali stajati, bolje i ne pričati. Uostalom pitajte prof. Badurinu kako se osjeća kad joj otac, potencijalno budućeg učenika, psuje m… jer ga upozorava na isto. Ma divno. Kakav civilizacijski doseg.

Također, ne razumijem zašto roditelji koji dolaze iz smjera ulice Sv. Duh moraju ulaziti u Strmu cestu i dovoziti djecu ispred škole. Pritom stvarajući nepotrebni prometni kaos. Zaista, zašto to radite? Od čega štitite vašu djecu? Kiše? Snijega? Sunca? Hodanja i pričanja s vršnjacima do škole? Prometa koji se kreće brzinom 15 km/h ili uglavnom stoji? Pa do škole postoji fizički, od prometnice ograđen nogostup, dužine 50 metara. Po kojem mogu hodati, biti aktivni, učiti o prometu. O percepciji prometa i prostora oko sebe. Pričati s vršnjacima. Moje dijete to ne može. A ja bih dao sve, ali doslovno sve na ovome svijetu kada bi ona to mogla.

 

Pokušajte si koji put, kada ćete voziti vaše dijete u školu, osvijestiti ove moje riječi. I budite zahvalni što vam je Bog podario zdravu djecu. Nemojte od njih raditi invalide. I nemojte dodatno otežavati ljudima ionako tešku životnu situaciju.

Hvala!

Vedran Jerković


Osnovna škola Medvedgrad Zagreb